| veljača, 2006 | ||||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Linkovi
I want you 4 HELL army
Eco Peace Army
Bitka kod Kurska
Kurska bitka (5. srpnja - 23. kolovoza 1943.)
vođena je između sovjetskih i njemačkih snaga tijekom ljeta 1943. godine.
To je najveća tenkovska bitka u povijesti ratovanja i najznačajnija saveznička pobjeda tijekom 1943. godine.
Namjera njemačkih kopnenih snaga (Wehrmacht) bila je razbiti središnji dio istočnog fronta, s juga obuhvatiti Moskvu i nanijeti odlučujući udarac.
Njemačka ofenziva počela je 5. srpnja pod tajnim nazivom Zitadelle (tvrđava, citadela).
U bitci je s njemačke strane angažirano 50 divizija (od kojih 14 oklopnih i 2 motorizirane) - ukupno oko 800.000 vojnika,
2.700 tenkova i samovoznog topništva, 10.000 topova i minobacača, uz podršku oko 2.000 zrakoplova, a sa sovjetske 12 armija (od kojih 2 oklopne).
Rusi su imali izvjesnu brojčanu nadmoćnost u ljudstvu i naoružanju - 20.000 topova i minobacača, 920 raketnih bacača (kaćuša), 3.600 tenkova, uz podršku 2.400 zrakoplova.
Unatoč većim gubicima ruske snage su izvele uspješan protunapad i do 23. kolovoza Nijemci su poraženi: iz stroja im je izbačeno oko 60.000 poginulih i oko 150.000 ranjenih vojnika.
Stvarni ruski gubici objelodanjeni su tek 1991. i iznosili su oko 80.000 poginulih uz velik broj ranjenih i nestalih.
Pobjedom Crvene armije u ovoj bitci, inicijativa na Istočnom frontu prešla je na sovjetsku stranu. Od tada pa sve do kraja rata njemačke jedinice se nalaze u konstantnoj defenzivi.
Bitka za Britaniju
Bitka za Britaniju je naziv za koji se koristi za seriju zračnih sukoba koji se u ljeto 1940. godine, tijekom drugog svjetskog rata, vodio nad nebom Velike Britanije između njemačke Luftwaffe i britanskog RAF-a.
Početkom ljeta je, nakon kapitulacije Francuske, Hitlerova Njemačka postala gospodarom europskog kontinenta, a Britanija i njeni dominioni ostali bez saveznika. Mnogi u svijetu su držali da je Njemačka time stekla tako povoljnu poziciju da dalji rat nema smisla, odnosno da je jedina alternativa prihvatiti njemačku "velikodušnu" ponudu za mir i tako sačuvati onoliko Britanskog Imperija koliko se može očuvati. Kada je Churchillova vlada sve te ponude odbila, Hitler je zapovijedio da se započne planiranje invazije koja je dobila kodno ime Operacija Morski Lav.
Nijemci nimalo nisu skrivali pripreme za invaziju, smatrajući kako će time Britanija biti stavljena pod psihološki pritisak, koje će bombardiranje od strane Luftwaffe učiniti neizdržljivim. No, planiranje i pripreme za invaziju su također pokazali velike organizacijske i logističke slabosti njemačkih oružanih snaga - nedostatak mornaričkih i ambifijskih resursa nužnih za tako složenu i ambicioznu operaciju kao što je masovno iskrcavanje na Britansko Otočje. Planeri Operacije Morski Lav su došli do zaključka kako šanse za uspjeh imaju jedino ako desantnim snagama prije toga nitko ne bude u stanju pružiti otpor. To se pogotovo odnosilo na britansku Kraljevsku mornaricu čije su snage prijetile masakrom njemačke invazijske flotile, odnosno konvoja koje su poslije trebali snabdijevati uspostavljene mostobrane. [[ Herman Goering]], zapovjednik Luftwaffe, je Hitlera uvjerio kako su njegove snage - koje su se bile iskazale u kampanjama u Poljskoj, Norveškoj i Francuskoj - više nego sposobne zračnim udarima slomiti britanski otpor prije samog iskrcavanja. Jedina prepreka tim planovima bio je RAF, pa je njegovo uništenje navedeno kao ključan preduvjet za izdavanje zapovijedi za invaziju.
Njemačka strategija u bitci, koja je u manjem opsegu otpočela već u srpnju, bili su napadi na RAF-ove instalacije u južnoj Engleskoj, odnosno uvlačenje RAF-ovih jedinica u iscrpljujući okršaj u kojem bi do izražaja došla njemačka tehnička i brojčana premoć.
Ono što planeri Luftwaffe nisu imali u vidu bio je niz prednosti na strani RAF-a - postojanje radara, veliki broj suvremenih lovačkih zrakoplova tipa Hurricane i Spitfire sposobnih da se nose s njemačkim Me-109, mogućnost ponovnog korištenja pilota oborenih nad vlastitim tlom kao i izvrsna organizacija britanske industrije koja je nove lovačke avione proizvodila brže od njemačke.
Kako se bitka intenzivirala tokom kolovoza, tako su do izražaja počele dolaziti i neke velike slabosti Luftwaffe. Ispostavilo se da Me-109 ima prekratak dolet, pa su njemački bombarderi van područja južne Engleske bili lak plijen britanskih lovaca, a ta područja za RAF-ove snage bile relativno sigurna baza.
Iako je RAF povremeno bio u krizi - više zbog nedostatka iskusnih pilota, nego zrakoplova - uspjele su svo vrijeme očuvati svoju borbenu sposobnost. Do 15. rujna - dana koji je postavljen kao početak invazije - postalo je više nego jasno da Luftwaffe nije ispunila svoj zadatak.
S približavanjem jeseni i kvarenjem vremena u Kanalu La Manche, kod Hitlera su nestale sve iluzije o izvedivosti iskrcavanja, pa je ono otkazano. Taj poraz - prvi u ratu - Nijemci su nastojali sakriti nastavkom žestokog bombardiranja britanskih gradova i industrijskih resursa. To, kao i početak nesmiljenog podmorničkog rata, trebao je umjesto invazije baciti Britaniju na koljena.
Bitka za Normandiju
Bitka se dugo pripremala, a sastojala se od dvije faze.
Prva faza je bilo zauzimanje manjih gradova i glavnih cesta koje vode do obale. Prvu fazu su uspješno izveli američki padobranci, ali uz velike gubitke. Bila su određena 3 mjesta izbacivanja padobranaca, ali zbog prevelike koncentracije protuzrakoplovnih topova padobranci su bili raštrkani po cijeloj sjevernoj Normandiji. Krenuli su iz Ujedinjenog Kraljevstva i stali na tlo Normandije kasno u noći.
U zoru je krenula druga faza, na četiri velike plaže se iskrcala ogromna količina vojnika i vozila, te četiri plaže su Juno (kanadska vojska), Sword (britanska vojska), Utah i Omaha(američka vojska). Zauzimanje prve tri plaže prošlo je u roku od oko 3 sata, a najviše gubitka su imali Kanađani. Amerikanci su na Omahi imali puno posla - padobranci nisu još stigli do Omahe jer ih je zadržavala 2. SS divizija. Amerikanci su se na Omahi probili eksplozivima ("bum bum pipes") i kada su se padobranci i vojnici s plaža ujedinili počelo je veliko oslobađanje Francuske. Od tog trenutka su sve više pobjeđivali saveznici. Danas postoji veliko groblje iznad Omahe gdje su zakopani gotovo svi mrtvi te druge faze operacije Overlord.
Napad na Pearl Harbor
Japanski napad na Pearl Harbor 7. prosinca 1941. označio je početak rata na Pacifiku tijekom 2. sv. rata.
Odnosi SAD-a i Carskoga Japana su se početkom 1940-ih uvelike pogoršali. Japan je već 1930-ih počeo komadati Kinu bez odobravanja SAD-a i europskih kolonijalnih sila, a kada su japanske trupe zauzele Francusku Indokinu, Amerika je odlučila nametnuti Japancima embargo na uvoz goriva. Japanu tako ni Nizozemska nije smjela davati gorivo koje je bilo potrebno Japancima za nastavak rata u Kini i ekspanziju gospodarstva. Rat je zbog toga bio neizbježan jer Japanci nisu željeli popustiti pred zahtjevima Amerikanaca da napuste cijelu Kinu.
Japanci su brižljivo pripremili akciju napada zrakoplovstva na američku pomorsku bazu Pearl Harbor (na otoku Oahu dijelu Havajskog otočja). Piloti su se dugo pripremali za taj napad učestalim vježbama dok je japanski špijuni omogućili podatke o položaju brodova. Neposredno prije napada Japanci su poslali i izviđački zrakoplov koji je javio pozicije američkih brodova i zrakoplovnih baza. Za napad u relativno plitkoj vodi luke, Japanci su modificirali svoja torpeda drvenim krilcima na kraju torpeda tako da torpedo ne udari u dno. Amerikanci su znali da će izbiti rat s Carskim Japanom, no nisu ni mogli zamisliti da će Japanci napasti njihovu bazu na Pearl Harboru zrakoplovima s nosača. U Pearl Harbouru su koncentrirali većinu svojih bojnih brodova misleći da su ondje sigurni i spremni za djelovanje kada Japanci napadnu Filipine. Velika Britanija još je više podcjenjivla snagu i sposobnost japanske mornarice i zrakoplovstva pa je u Hong Kong poslala pojačanja koja, kada je rat izbio, nije mogla opskrbljivati. Jedino je SSSR znao za potencijalnu snagu Japana pa je na Dalekom Istoku imao poprilično velike vojne snage umjesto da ih koristi protiv Hitlera u Europi.
Japanska flota primicala se Havajima u geografskim širinama gdje plovidba nije bila uobičajena zbog snažnih vjetrova i visokih valova. Ta ruta je odabrana zato da Amerikanci ne bi saznali za primicanje snažnog flotnog sastava čija su udarna snaga bili šest velikih nosača zrakoplova: Akagi, Hiryu, Kaga, Shokaku, Soryu i Zuikaku. Havajima su se primakle i japanske podmornice koje su imale zadatak probiti se u luku i napasti brodove. Akciju je nadgledao Isoroku Yamamoto jedan od najsposobnijih admirala Japana.
Prvo su se male podmornice pokušale probiti u luku , no to im ili nije uspjelo ili su pak promašile mete. Japansko zrakoplovstvo je luku napalo oko 7 h i 40 min po lokalnom vremenu. Iako su Amerikanci posjedovali radar te njime zamijetikli dolazak velikih formacija zrakoplova nikakva uzbuna u bazi nije podignuta sve dok Japanci nisu počeli zasipati vojne objekte (luku, aerodrome i hangare) bombama i torpedima. Iznenađenje je bilo potpuno, a Japanci su u kratkom roku uništiti i oštetiti gotovo sve američke zrakoplove na sletnim stazama. Američki brodovi su bili poredani u luci jedan uz kao u mirnodobskim uvjetima te su ih japanski bobmarderi i torpedni zrakoplovi jedan za drugim potapali. U 8h 50 min uslijedio je i drugi napad koji je završio započeto. Sveukupno je u borbama sudjelovalo više od 300 japanskih zrakoplova.
Japanci su izgubili u akciji 29 zrakoplova, 5 malih podmornica, oko 50 ubijenih pilota i podmorničara te jednog podmorničara koji je zarobljen. Amerikanci su imali gotovo 3300 ubijenih mornara, vojnika i pilota, više od 200 zrakoplova je uništeno ili oštećeno. Gotovo svi bojni brodovi u luci su bili oštećeni od kojih Oklahoma i Arizona te zastarjeli Utah više nikada nisu sudjelovali u borbama. Ostali su popravljeni te su korišteni u kasnijim okršajima u Drugom svjetskom ratu.
Posljedice napada su bile slijedeće: SAD-e je navijestio rat Japanu (Japanci su to već formalno učinili diplomatskom notom za vrijeme napada)i tako prekinuo godine izolacionizma. Japanci nisu uništili infrastrukturu luke niti potopili nosače zrakoplova koji su bili izvan nje, ali američka flota više nije bila u stanju da zaustavi njihovo zauzimanje Filipina, Hong Konga te jugoistočne Azije. Kasnije su Amerikanci uspjeli uvjeriti ostatak svijeta da je taj napad bio ratni zločin što im je postao jedan od argumenata za bacanje atomske bombe na Hiroshimu i Nagasaki. To je zaista zapanjujuće jer je Pearl Harbor vojna luka, a u samom napadu poginulo je tek 68 civila. Grad Honolulu koji se nalazi u blizini uopće nije bio bombardiran.
Operacija Barbarossa
Operacija Barbarossa naziv je za njemačku invaziju Sovjetskog Saveza 22. lipnja 1941. godine.
Njemačke snage, koje su brojile više od 150 divizija iz Njemačke i satelitskih zemalja, napale su 22.lipnja 1941 Sovjetski Savez. Sovjetske su divizije u početku padale jedna za drugom što je dovelo do skorog kolapsa SSSR-a.
Njemačka ofenziva je išla u tri smjera: jedna prema Lenjingradu, druga prema Moskvi, a treća prema Staljingradu. Moskva, Lenjingrad i Staljingrad su izdržali. Najsudbonosnija bitka za SSSR je bitka za Staljingrad, jer je Staljingrad bio važno čvorište za jugoistočnu Rusiju u kojoj se nalazila nafta. Zahvaljujući herojskom otporu sovjetskih vojnika, Nijemci su bili suzbijeni. Sreća na frontu preokrenula se u korist Sovjeta početkom 1943. godine kada su se Nijemci počeli povlačiti prema Njemačkoj što je značilo propast moćnog Wehrmachta.
Pomorska bitka kod Midwaya
Ova bitka drugog svjetskog rata se najčešće uzima kao bitka prekretnice na Tihom oceanu.
Japanci su do lipnja 1942.g. zauzeli gotovo sve što su planirali osim Port Moresbeya na Novoj Gvineji što su Amerikanci spriječili bitkom u Koraljnom moru. Za svoj slijedeći cilj japanske pomorsko-zračne snage odredile su otočje Midway. Japanci su pretpostavljali da su bombarderi B-25 (koji su bombardirali Tokio u travnju 1942.) možda došli upravo s tog otočja. Kako bi svoj plan proveli što uspješnije odlučeno je da se flota podijeli u nekoliko skupina. Sjeverna skupina imala je za zadatak napasti otočje Aleuti blizu Aljaske i time odvuči najveći dio američkih pomorskih snaga. Ta skupina je u svom sastavu imala manje nosače zrakoplova te je kao dodatni zadatak imala zauzimanje nekih aleutskih otoka. Glavne snage su dakako bile usmjerene prema Midawayu. Glavna udarna snaga bili su 4 velika naosača zrakoplova (Akagi, Hiryu, Kaga i Soryu) kojima je zapovijedao Nagumo. Uz to jedna skupina se sastojala od transportnog brodovlja koja je prevozila vojnike koji su trebali zauzeti otok. Iza tih skupina plovila je još jedna u čijem sastavu je bio najveći bojni brod na svijetu Yamato na kojem je bio glavni japanski stožer s Yamamotom na čelu. Cijelu akciju trebala je pratiti "radijska šutnja" kako Amerikanci ne bi doznali prave namjere Japanaca.
Amerikanci su suprotno pretpostavkama Japanaca bili dobro upoznati s namjerama svojih neprijatelja jer su uspjeli dekodirati japanske šifre i tako doznati da glavne japanske snage idu prema Midwayu. Amerikanci su zato prema otoku usmjerili svoju flotu kojom je zapovijedao Spruance. Glavna snaga tog flotnog sastava bila su tri nosača zrakoplova - Enterprise, Hornet i Yorktown. Amerikanci su mogli računati i na ratne zrakoplovne luke na samom Midwayu pa su tako praktički glavne udarne sposobnosti između protivnika bile izjednačene.
4. lipnja 1942. Japanci su uspjeli teško ošteti zrakoplovne baze na Midwayu, no u biti upali su u zasjedu. Na japanske nosače Amerikanci su poslali torpedne zrakoplove i bombardere za obrušavanje. Japanski lovci Zero A6M2 uništili su gotovo sve torpedne zrakoplove i to im je bila jedna od najuspješnijih akcija. Nagumo je uvidio da se u blizini Midwaya nalaze američki nosači pa je naredio da njegovi zrakoplovi umjesto bombama u drugom udarnom valu naoružaju torpedima. To se pokazalo fatalnom pogreškom jer dok su Japanci na palubi spremali na zrakoplove torpeda, bombe, streljivo i punili ih gorivom njihovim nosačima približili su se bombarderi za obrušavanje. Japanci tada nisu posjedovali na brodovima radar što se za njih pokazalo kobnim. Neometani od japanskih lovaca američki bombarderi su se obrušili i bombama pogodili tri japanska nosača (Akagi , Kaga i Soryu) čije su palube bile prepune zrakoplovima, torpedima, bombama i gorivom. Došlo je do niza eksplozija i nosači su pretrpjeli teška oštećenja. Hiryu nije pogođen jer je tada bio udaljen od ostala tri nosača. 5. lipnja 1942. Nagumo se odlučio za protuudarac protiv 2 nosača kako je pretpostavljao . Japanski piloti uspjeli su se probiti do Yorktowna i teško ga oštetili. Nešto kasnije (6. lipnja) američki nosač dokrajčila je torpedima japanska podmornica I-168 potopivši pritom i razarač Hammann. Amerikanci su ubrzo pronašli Hiryu koji je zasut bombama i torpedima. Preostali japanski piloti su tako morali slijetati u more. Japanci su se tada našli u dvojbi da li da ipak pokušaju izvršiti invaziju na Midway, pozvati manje nosače zrakoplova sa sjevera i upustiti se u noćnu bitku s Amerikancima. Yamamoto se ipak odlučio za povlačenje jer su američki zrakoplovi u slučaju nastavka bitke mogli potapati japanske brodove bez zaštite zrakoplovstva. Japanci su morali sami potopiti nosače Akagi i Hiryu kako ne bi pali u ruke Amerikancima. Izgubili su i tešku krstaricu Mikumu koju su potopili američki zrakoplovi.
Bitka je dakle završila uvjerljivom pobjedom američkih snaga, o čemu je japanska javnost upoznata tek po završetku rata. Na sjeveru su Japanci osvojili otoke Kisku i Attu, no ondje se dogodila i jedna manje poznata katastrofa za Japance. Pilot lovca Zero pokušao je prisilno sletjeti ,no poginuo je kad se njegov zrakoplov zabio u močvarno tlo. Amerikanci su pronašli Zero i osposobili ga ponovno za letenje. proučili su njegove letne sposobnosti te su na temelju tih istraživanja izradili lovac Hellcat F6F koji je do kraja rata oborio oko 5000 japanskih zrakoplova. Japanci su izgubili oko 250 zrakoplova i oko 120 pilota. Poginulo je i više od 2000 mornara i mehaničara za održavanje zrakoplova. Amerikanci su izgubili oko 150 zrakoplova i nešto više pilota od Japanaca. Većina povjesničara smatra da se ovom bitkom "slomila kralješnica" japanskim pomorsko zračnim snagama te da Japanci više nikada nisu ostvarili pobjedu u Drugom svjetskom ratu. To ,dakako, nije točno jer su Japanci još 1942. ostvarili nekoliko značajnih pobjeda u pomorsko-zračnim bitkama oko Guadalcanala, kao što je npr. bitka kod Santa Cruza. Zrakoplovstvo japanske kopnene vojske također je još uvijek bilo netaknuto. Bitkom za Midway završilo je razdoblje velikih japanskih prodora, no rat se nastavio nesmiljenom žestinom.
2nd World War
nedjelja, 05.02.2006.
|
Drugi svjetski rat ukratko: |
Bitka za Staljingrad
|